Naše novinarke Petra Lušić i Eleonora Šafar sudjelovale su prošle godine

na višednevnoj terenskoj nastavi u Orebiću. Mnogo se toga odonda

promijenilo: sedmaši su postali osmaši, Eleonora se odselila u Austriju

i postala prva osnovnoškolska strana dopisnica našeg časopisa,

neke su simpatije postale pravi zaljubljeni parovi, neki su možda

i zaboravili gluposti koje su ondje izvodili (o njima sada nećemo,

nije ih, osmašima na čast, bilo previše)… Ipak,

neki su se baš zaželjeli podsjetiti kako je to  bilo.

Ovo je članak za njih i sve radoznale čitatelje i klikatelje. 

 

Dan 1.  Soveti i sokolareti

(Zagreb – Šibenska Dubrava/Sokolarski centar – Ston – Orebić)

Dvadeset treći svibnja 2019. Konačno maturalac! Morale smo se probuditi u pet ujutro kako bismo na bus koji nas je čekao na autobusnoj stanici stigle u šest, a taj nas je bus vozio do našeg hotela u Orebiću. S nama su, uz vodičicu turističke agencije Kontakttoursa Radmilu, razrednici Sanja Miloloža (7. a), Ivana Šestan Šarić (7. b) i Marko Jašek (7. c), profesorica engleskog jezika Daliborka Zappalorto-Rotim i mlada psihologica Elena Boljkovac kojoj je ovo prvi radni maturalac te vodičica  A nama je prvi u životu. Dugo smo ga čekali, a nas sada čeka duga vožnja autobusom do Pelješca i Orebića.

 

Duga vožnja autobusom zabavna je ako je društvo dobro. Mi se nismo mogli požaliti.
Foto: Marko Jašek

 

Prvo veliko odmorište bila je lička „Macola“. Sljedeće odmorište, koje je ujedno bilo i odredište, bio je Sokolarski centar u Dubravi kod Šibenika. Stipe (koji tamo radi) pričao nam je o sovama (koje danju „bleje“ i uopće nisu mudre) i sokolima (koji nisu patke). Naučili smo i da sovu možeš maziti cijelom glavom bez brige jer ti oba oka ionako nisu potrebna (međutim, to nije dobro za sovino perje, ali to je već neka druga priča).

 

Sokoli, sove i Stipe koji ih zna u dušu.
Foto: Iva Radić

 

 

Pametan je taj Stipe. Uslijedila je duga vožnja bez povraćanja. Tu je bilo nekih incidenata s putovnicom, ali nisu ni vrijedni spomena jer nitko nije ostao na granici. Malo smo protegnuli noge u Stonu i bacili oko na „hrvatski kineski zid“ i Malostonski zaljev.

 

Stonske zidine – hrvatski “kineski” zid. Nije bilo ni vremena ni mogućnosti da se na zidine penjemo, ali lijepo ih je bilo vidjeti. I fotografirati.
Foto: Iva Radić

 

Izmučeni mukotrpnom vožnjom i krulećeg želudca stigli smo u hotel Orsan i najeli se zaslužene večere. Poslije je bio disko (koji nije svima dobro sjeo zbog previše klope, ali i drugih razloga), a u ovaj je dan bio uključen i prvi zadatak našeg međurazrednog natjecanja Maturalko: pisanje soneta o sovama i sokolima.

 

Pred suton, pogled s hotelskog balkona.
Foto: Sanja Miloloža

 

Dan 2. Game of songs

(Orebić – Dubrovnik – Orebić)

Dan smo započeli u cik zore (mislim, čak u sedam sati ujutro) kako bismo stigli na doručak u pola osam. Nakon doručka smo se spremili za svoju sljedeću turističku destinaciju: grad Dubrovnik. Radmila nam je putem pričala o mjestima pored kojih smo prolazili. Ondje smo se podijelili u dvije grupe i razgledavali jezgru višestoljetnoga simbola hrvatske slobode.

 

Naš sportski novinar Ivor Vidović sjetio se da se kod Onofrijeve česme događala Držićeva pokladna priča Novele od Stanca, što je oduševilo domaću vodičicu.
Foto: Petra Popović

 

Imali smo i slobodno vrijeme tijekom kojega su mnogi potrošili puno novca na suvenire ili slatkiše (budimo realni, u Dubrovniku je sve skupo). Nešto smo se kratko vozili do Babina kuka gdje smo ručali. Kasnije smo se vratili u hotel gdje smo imali slobodno vrijeme za kupanje. No, što bi bila terenska nastava bez još jednog zadatka koji je ubrzo uslijedio? Naime, trebali smo prevesti već prije spomenuti sonet na engleski jezik i to su neki od nas iskoristili kao ispriku za izbivanje s diska (tu treba spomenuti da smo kasnije saznali da disko nije bio obavezan). U kasnim večernjim satima počeli su do soba stizati tekstovi pjesme Radmila (prepjev pjesme „Marija“ Divljih jagoda napisala je prof. Miloloža, a soliste uvježbao prof. Jašek koji su pjesmu snimili mobitelom i podijelili na WhatsApp) te se nešto počelo šuškati o tajnom korčulanskom zadatku.

 

Prije odlaska na Korčulu (lijevo) trebalo je naučiti pjesmu Radmila (desno).
Foto: Petra Lušić, Petra Popović

 

Ma pustimo Korčulu, valja prvo natrag na pjesmu koju smo morali naučiti pjevati (protiv čega su se neki branili nogama), i to su profesori provjerili u sitnim jutarnjim satima kada se moglo čuti negdje tiho, a negdje glasno pjevanje. No to je već dan broj tri.

 

Dan 3. Vodiči bez kompasa

(Orebić – Korčula – Orebić)

Nenaspavani zbog ranih današnjih profesorskih posjeta (ipak je to bilo oko jedan ujutro) doručkovali smo i otišli na plažu gdje smo vježbali novonaučenu pjesmu o našoj vodičici. Spremili smo se i ponovno vratili na plažu gdje nas je čekao brod za Korčulu. Nismo se dugo vozili i već smo bili u korčulanskoj luci. Čekalo nas je 45-ominutno razgledavanje Korčule, i to ponovo podijeljeni u dvije grupe, a nakon toga se magla oko tajne tajnog korčulanskog zadatka razrijedila.

Učenici 8. a s razrednicom na stubama prema glavnim gradskim vratima stare Korčule, grada Marka Pola i moreške.
Foto: Elena Boljkovac

 

 

Naime, morali smo ući u ulogu turističkog pratitelja, tj. vodiča i svojoj  turističkoj grupi osigurati zanimljiv posjet Korčuli od luke do kuće Marka Pola. Budući da nas je bilo više od šezdeset, bili smo podijeljeni u 13 grupa, a  postojale su 3 vrste zadatka, odnosno tri ciljane grupe: 1. 65 učenika jedne zagrebačke OŠ, 2. 16-godišnje Francuskinje koje se školuju za slastičarke te 3. 50-godišnji Englezi arheolozi.

 

Dok su učenici na tajnom korčulanskom zadatku, profesorsko-psihološki tim OŠ Jure Kaštelana konačno može malo predahnuti. Nadežurat će se noćas…
Foto: Marko Jašek

 

Radmila nam je nabavila plan grada Korčule i morali smo smisliti najbolji način odraditi zadatak: svi članovi grupe morali su se fotografirati na lokacijama koje su pronašli za svoju pretpostavljenu grupu turista kao dokaz. Bilo je vrlo zanimljivih rješenja, a neke su učenice čak uspjele ući u kuhinju jedne slastičarnice i dobiti originalne recepte korčulanskih slastica.

Nakon odrađenog korčulanskog zadatka, vrijeme je da se korčulanski ruča. Na putu smo prema restoranu.
Foto: Petra Lušić

 

Ručali smo u lijepom restoranu na vrhu trgovačkog centra u Korčuli, a zatim je uslijedio četverosatni kupanac u hotelskom bazenu u Orebiću.

 

Nakon ručka psihologica Elena baca čeznutljiv pogled prema Korčuli. Vrijeme je za povratak u hotel.
Petra Lušić

 

Mogli smo se kupati do mile volje, čak i ne misleći da nam je zadnja večer i da nas još čeka kviz i dodjela diploma i nagrada za Maturalko. Tijekom večeri napetost je rasla, vrijeme za kviz u kojem su se natjecala po 4 učenika svakog sedmog razreda u poznavanju podataka koje smo po putu usvojili  sve se više približavalo. Sve će se dogoditi poslije večere u 20 h. Dakako, sve tri ekipe dale su sve od sebe, ali ipak su znanje i bodovi 7.a presudili. Nakon kviza krenulo je dodjeljivanje prethodno osvojenih nagrada i pjevanje novog ljetnog hita “Radmila”, što je vrlo raznježilo našu vodičicu (?).

 

Svaki razred osvojio je prvo mjesto u nekom od područja i svi su bili veseli.

 

Zanimljivo je da je najraspjevaniji bio 8. b razred, barem prema prosudbi profesora Jašeka.

 

8. b vježba pjevati Radmilu: trud im se isplatio jer su u pjevačkoj disciplini pobijedili.
Foto: Sanja Miloloža

 

Dan 4.  Pamtimo maturalac i da autobusi ne lete

(Orebić – Sveti Vid (Narona) – Neretva House – Zagreb)

Dan je započeo buđenjem sat vremena ranije nego inače (u 6 ujutro). Koferi su trebali biti pred recepcijom za pola sata. Imali smo čast biti prvi na doručku, u 7 sati. Nešto prije 8 sati sjedili smo u busu i čekali polazak. Današnja su odredišta arheološko nalazište Narona, vožnja lađama Neretve i autobusna stanica ispred škole. Narona: povijesni muzej sagrađen odmah na iskopinama, nekima se svidio, a neki nisu uspjeli sve vidjeti. Zanimljivo je da su iskopine bile ispod štale, a sad je na tom mjestu muzej in situ (to vam znači upravo to: da je zgrada muzeja sagrađena na mjestu gdje je nađena arheološka građa). Zgodno mjesto za nabavu zgodnih suvenira, moramo priznati.

 

Na Neretvi, plovimo prema zadnjem ručku na našem maturalcu, u Neretva House.
Foto: Marta Kordić

 

Nakon Narone, slijedila je vožnja neretvanskim lađama (kako je to bio dobar dio nastave!) i ručak u restoranu Neretva House koji je našu razrednicu raznježio činjenicom da su posvuda bili natpisi s citatima iz djela hrvatskih pjesnika i pisaca. Vrijeme je proletjelo! Autobusi, nažalost, ne lete pa smo se do njega ponovno morali provozati lađama, ali to i nije bio toliki problem, osobito onima koji vole vožnju brodicama. Autobus nas je dočekao i započeo je naš višesatni put do Zagreba. Ovaj maturalac neumarac pamtit ćemo po puno lijepih uspomena i događaja!

Petra Lušić, Eleonora Šafar, 7.a

foto: Petra Lušić, Iva Radić, Marta Kordić, Petra Popović,

Marko Jašek, Elena Boljkovac, Sanja Miloloža